Filip Gordon Frank: Sve o jednoj Ashley

2. Veljača 2012.

Kao što smo najavljivali, ovih smo dana popili kavu i popričali s Filipom Gordonom Frankom, mladom nadom hrvatskog produkt dizajna čiji su radovi objavljeni u domaćim i stranim stručnim publikacijama kao što su Elle Decor, Disegno Interior, Vanity fair, Dal Casa, i Casa 99 Idee, a 2009. izložio je deset svojih prototipova na Salone Satellite u sklopu Sajma namještaja u Milanu.

Jedan od Filipovih nedavnih projekata, 500g teška betonska pepeljara Ashley, zaživio je upravo u našoj kreativnoj tvornici. Evo što nam je Filip rekao o svom prvom betonskom uratku:

Filipe, kako je zapravo nastala Ashley?
Ashley je nastala kao jedan ciljani projekt prije tri godine. Imao sam namjeru ponuditi je duhanskoj industriji…odnosno…imao sam raznih upita tog tipa, ali nikada nije došlo do realizacije. Nakon toga sam odlučio takav projekt ponuditi nekom od proizvođača. Nažalost, to sve skupa nije palo na plodno tlo i pepeljara je na nivou metalnog prototipa  jedno vrijeme ostala stajati na polici.
A onda se prošle godine jedna grupa dizajnera okupljena oko udruge ReAktor dogovorila da će zajednički nastupiti u Milanu, u sklopu sajma namještaja Salone del Mobile. Zatim smo došli na ideju da se oformi jedna prodajna izložba, na kojoj bi dizajneri iz te grupe, a i oni koji nisu sudjelovali na Salone del Mobile, izložili gotove radove, spremne za komercijalizaciju, te ih ponude na prodaju.
Gospođa Tatjana Bartaković u suradnji s Nikolom Radeljkovićem organizirala je prodajnu izložbu Re:Tale ispred MSU-a u svibnju prošle godine, uz sudjelovanje petnaestak dizajnera. Za potrebe te izložbe pokušao sam naći način da ponudim nešto iz cjenovno nižeg razreda, odnosno proizvod koji je samim time pristupačniji.
Moja cura, koja je inače arhitektica pa beton prirodni materijal, potaknula me da izradim pepeljaru od betona, budući da nije bilo vremena za izradu metalne. Tako sam odlučio napraviti Ashley u betonu i samim time joj snizio cijenu i učinio je pristupačnijom. Ciljana publika bila je baš iz tog miljea, znači arhitekti i ljudi koji se bave srodnim zanimanjima. Dobro su reagirali na Ashley baš iz razloga što je izrađena od betona.

Kako je tekao proces serijske proizvodnje i komercijalizacije? Nakon toga sam okušao naći način da napravim kalupe i da Ashley stvarno zaživi. Prvo sam napravio improvizirane kalupe uz pomoć jedne tvrtke iz Varaždina, no pokazali su se nedovoljno otpornima i vrlo brzo su se raspadali prilikom lijevanja betona. Tako da sam uspio napraviti svega dvije pepeljare koje su osim toga bile i u prilično lošem stanju i raspadale su se jer mješavina betona nije bila odgovarajuće kvalitete. Htio sam ih ipak prezentirati da vidim kako će ljudi reagirati.

U tom momentu je gospođa Fiolić iz Modusa pokazala interes za Ashley pa je čak i kupila ta prva dva komada. Tada sam zapravo shvatio da bi trebalo ići u nekakvu ozbiljniju serijsku proizvodnju, istražiti način proizvodnje i mogućnosti. Razgovarao s gospodinom Ružićem iz PES-a i krenuli smo u svojevrsno eksperimentiranje. Nekih mjesec dana smo istraživali razne tehnike proizvodnje dok na kraju nismo dobili ono što sam ja zamislio.

Na kraju sam od engleske riječi za pepeo (ash) izveo naziv Ashley. Uvijek mi je zgodno kada se predmetima daju ljudska imena pa su samim time prepoznatljiviji i simpatičniji.

Paralelno s tim sam počeo razvijati i ambalažu i razmišljati o tome kako bi se pepeljara trebala zvati. Radno ime bilo je Corona, što na talijanskom znači kruna. Međutim, pošto postoji Corona pivo i cigarete, to ime se pokazalo neadekvatnim. Na kraju sam od engleske riječi za pepeo (ash) izveo naziv Ashley. Uvijek mi je zgodno kada se predmetima daju ljudska imena pa su samim time prepoznatljiviji i simpatičniji.
Time je sve sjelo na svoje mjesto i pepeljara je zaživjela, ja sam počeo pregovarati s Modusom o kretanju u komercijalizaciju, odnosno u konkretnu prodaju. U 10 mjesecu organizirali smo promociju. Naišli smo na prilično dobre reakcije i dosta dobar medijski odaziv. Prvi prodajni rezultati su isto tako prilično dobri i zapravo van svih očekivanja, bez obzira na zakon vezan uz nepušenje.

Ashley nije karakteristična pepeljara, odnosno, to nije predmet koji je zamišljen da bude samo i isključivo pepeljara, već jedna posuda koja zahvaljujući svojim kosim bridovima omogućava odlaganje cigareta pa u tom slučaju funkcionira kao pepeljara. Inače može funkcionirati kao posudica odnosno zdjelica za odlaganje npr. kovanica, spajalica, ključeva i sličnih sitnica. Sada smo u fazi izrade iste takve pepeljare u većim dimenzijama, odnosno 30-40% veće, baš kako bi funkcionirala kao posuda za odlaganje sitnih predmeta.

Postoji li tipični kupac za Ashley?
Publika je miješana. Meni je jako drago da smo uspjeli prodati 20 pepeljara design hotelu Lone u Rovinju, koji je zainteresiran i za veće pepeljare budući da se radi o kompletno hrvatskom dizajnerskom  hotelu.
S druge strane, bilo je i upita za plasman Ashley kao poslovnog poklona. U maloprodaji imamo kupce od gospođa u 60-im godinama do srednjoškolaca i studenata koji poklanjaju Ashley za Božić ili kao rođendanski dar. Ashley je kao takva i najzanimljivija, zato što je u jednu ruku dizajnerski predmet, dok je s druge strane relativno dostupna, upravo zato što je njena maloprodajna cijena prilično niska.

Kako ste se odlučili na suradnju s PES-om prilikom proizvodnje Ashley?
Mi smo se upoznali na jednom nevezanom projektu i ljudi iz PES-a su mi prezentirali ono što rade. Tu sam shvatio da mi je PES interesantan potencijalni suradnik za ubuduće. Kako su mi na moj upit napravili prototip izvorne pepeljare koja je bila metalna, kada sam došao do ideje o proizvodnji betonske pepeljare, poznavajući njihove proizvodne mogućnosti, bilo mi je logično pitati ih imaju li kapacitete za izradu kalupa za lijevanje betona. U tom proizvodnom procesu postoji još niz međufaza za koje je PES proizvodno opremljen. Kroz eksperimentiranje smo zaključili da bi PES to zaista mogao odraditi od početka do kraja.

Na čemu trenutno radite?
Trenutno sam uključen u nekoliko projekata dizajna interijera, što komercijalnih, što privatnih. Produkt dizajn i dizajn namještaja je zapravo ono čime se u budućnosti želim isključivo baviti. Trenutno radim na nekoliko projekata koji su u prvom planu. Radi se o projektu stolne lampe Mini Me koju je od 2005. do 2008. u Italiji proizvodila tvrtka SpHaus. Sada imam dogovorenu suradnju  s tvrtkom Dekor iz Zaboka koja je inače kvalitetan domaći proizvođač rasvjetnih tijela. Prototip je izrađen i finalni proizvod bi trebao izaći na tržište u veljači, nakon adekvatne promocije. Sada sam u pregovorima s nekoliko naših distributera i želja mi je plasirati Mini Me na tržište kao pravi hrvatski serijski proizvod koji je i proizveden i dizajniran u Hrvatskoj i u skorijoj budućnosti je izvoziti, kao i Ashley.

Ljudi su počeli prepoznavati pojedine dizajnere kao svojevrstan brand.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od produkt dizajna?
To je pitanje koje se povlači već godinama, obzirom da se na tržištu iz dana u dan pojavljuju nove generacije dizajnera. Ja konkretno kombiniram dizajn interijera s produkt dizajnom, odnosno s dizajnom namještaja, tako da mi je teško odgovoriti na to pitanje. U Hrvatskoj ima vrlo malo ljudi koji se bave isključivo produkt dizajnom. Zapravo, ne znam živi li u Hrvatskoj bilo tko samo od produkt dizajna. Obično to ljudi kombiniraju s izradama scenografija, interijera, grafičkim dizajnom. Mislim da se situacija bez obzira na krizu stabilizira i da se bitno popravila i nastavlja se popravljati u odnosu na ono što je bilo prije možda svega 4-5 godina. Jednostavno, i kroz medije i kroz izložbe i kroz potenciranje uloge dizajnera ljudi shvaćaju da to ima nekakvu težinu, da dizajn stvarno nečemu služi i ima smisla. Zahvaljujući tome, naši domaći autori dobili su na težini i sad ih se ipak malo ozbiljnije shvaća, pogotovo ako je to popraćeno nekakvim međunarodnim uspjehom. Ljudi su počeli prepoznavati pojedine dizajnere kao svojevrstan brand.

Kako komentirate ovaj natpis s postera: “Dizajn neće spasiti svijet. Idi radi u pučku kuhinju, ti pretenciozni p…”. Radi se o komentaru na skupinu dizajnera koji misle da su zbog svog specifičnog seta vještina i načina razmišljanja pozvani angažirati se na rješavanju gorućih društvenih problema.
Mislim da se dizajn kao zanimanje i disciplina u tom smislu ne razlikuje od nijednog drugog zanimanja. Pretenciozno bi bilo…ma hiperpretenciozno…reći da je dizajn zanimanje koje na bilo koji način spašava svijet. Ne postoji zanimanje koje je samo po sebi pozvanije ili za cilj ima spašavati svijet. Jednostavno, svijet je daleko kompleksniji, jedan veliki mehanizam u kojem svaki kotačić ima svoju funkciju. Dizajn je samo jedan od tih kotačića. Sad je pitanje kakvu on ulogu ima, međutim cijeli mehanizam ne funkcionira bez svih kotačića.

Savjet onima koji žele karijeru u produkt dizajnu?
Prvenstveno mislim da se dizajnom nitko ne bi trebao baviti ako stvarno nema afiniteta i ambiciju. To je zanimanje za koje čovjek mora imati talenta i interesa, a s druge strane mora biti izuzetno širokih svjetonazora, izuzetno znatiželjan. Jer dizajn nije nešto što se nauči, to nije tip zanimanja, odnosno studija, gdje će vama netko usaditi potrebno znanje. To je jednostavnodisciplina koja je nemjerljiva, znači to nije nešto što će čovjek naučiti iz knjige pa će biti kvalitetan dizajner. Kao što čovjek ne može naučiti biti dobar slikar nego jednostavno posjeduje određene predispozicije. Oni koji se odluče baviti time trebaju glavom kroz zid slijediti svoje vizije i interese i baviti se onime u što vjeruju. Kao i kod svakog drugog posla, prva je pretpostavka vjerovati u to što radiš.

Koje su najčešće krive predodžbe laika o vašem poslu?
Kod nas dizajn kao dizajn praktički nije postojao do prije par godina. Dakle, ljude je trebalo obrazovati o tome čemu zapravo dizajn služi i što dizajn zapravo jest. Naravno da može biti frustrirajuće kada je konkurencija školovanom dizajneru svatko tko ima računalo i radi nešto o čemu zapravo vrlo malo zna i pritom misli da to što radi radi dobro. Naravno, problem je što naša struka nije zaštićena na način na koji je zaštićeno pravo ili arhitektura. Tako da smo nekako prepušteni sebi i teško je procijeniti tko se tim poslom kvalitetno i stručno bavi.

Najdraži projekt u dosadašnjoj karijeri?
Netko od je dizajnera jednom rekao da je svaki novi projekt najdraži. Kad čovjek dođe do novog ‘otkrića’…. iako nismo naučnici…svaki projekt je novi moment, novi izazov. Od projekata koji su do sad realizirani ili su na nivou nekakvih prototipova, meni je projekt Ashley izuzetno drag zato što je to prvi komercijalni projekt koji sam napravio u Hrvatskoj. S druge strane, Mini Me lampa je moj prvi kontakt s pravom serijskom proizvodnjom, s pravom industrijom, i to još u Italiji, što je na neki način obilježilo jedan dio moje karijere.

Planovi za budućnost?
Sad se opet spremam na Salone Satellite u Milano. Budući da se radi o sajmu koji je namijenjen dizajnerima do 35 godina, ovo mi je zadnja mogućnost da nastupim tamo. To će biti moje drugo sudjelovanje i to mi je u bavljenju ovim poslom izuzetno važna stvar. Osim toga, trenutno radim na projektu kulpskog stolića koji će biti izrađen u nekoliko boja i veličina. Izvan toga nemam još definiranu koncepciju na koji način ću se prezentirati na Salone Satellite, to je još u fazi pripreme.

Hvala Filipe!

Više o Filipu možete saznati na: www.filipgordonfrank.com

Ashley pronađite na: www.modusdesignshop.hr